Ruralna priroda Isusovih putovanja

Moram se osvrnuti na biblijske podatke o Isusovom propovijedanju (ili lika na osnovu kojega su nastale priče), a o čemu kršćani rijetko govore - u biti se radilo o seoskoj prirodi Isusovih putovanja. Evanđelja se striktno bave židovskim ruralnim područjima. Jedina iznimka je zadnji tjedan Isusova života koji je navodno proveden u Jeruzalemu, a koji je neslavno završio.

Isusovo sjedište (velika kuća) bio je Kapernaum (po Marku 1, 21; Mateju 4, 13; Luki 4, 31; Ivanu 2, 12), navodno pogranično selo i carinska ispostava sjeverozapadne obale Galilejskog jezera. Odatle, njegova ruta se sastojala iz posjeta manjim gradićima i selima u Galileji:

"Kaže im: 'Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.' I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio."
Marko 1, 38-39

"Obilazio je selima uokolo i naučavao."
Marko 6, 6

Grčka riječ koju je rabio Marko, komopoleis, je točno prevedena kao sela.
Isusovi suvremenici su s prezirom govorili o tim provincijskim, zabačenim pustinjskim predjelima. Opća slika iz evanđelja je ta da je Isus bio čisto ruralni i provincijski seljak. Teolog Don Cuppitt ukratko objašnjava u svojoj knjizi - Tko bijaše Isus? - glavne razloge zašto je Galilejca trebalo takvim smatrati:

"... mnogo toga sugerira da je Isus sebe ograničio samo na židovske gradiće. Važne trgovačke linije su prolazile Galilejom, i bilo je nekoliko poznatih Helenističkih gradova. Ali za Isusa nigdje ne stoji da je imao ikakvog kontakta s tim glavnim gradovima Sepphoris, Tiberias i Gabara. Isključivo se držao židovskih zabačenih seljačkih naselja. Par njegovih riječi očuvanih u Novom zavjetu, vrsta su aramejskog kojim se govorilo u Galileji: nema dokaza, niti vjerojatnosti, da je poznavao grčki ili ga bilo briga za nežidovsku kulturu. Postoji čak izreka da je naredio učenicima da izbjegavaju nežidove i Samaritance (po Mateju 10, 5). Ortodoksni Židov koji je putovao između Galileje i Jeruzalema sišao je u dolinu rijeke Jordan preko Jerihona da bi izbjegao Samariju, i izgleda da je često išao tom rutom, jer je snažno povezan s gradićima Betanija i Jerihon."

Ova ruralna slika Isusa nešto nam otkriva. Govori nam koja je bila razina prosvijećenosti njegove moguće publike i sljedbenika. Tako je bilo koja vrsta svjedočenja i predaje najvjerojatnije prenošena iz usta neobrazovanih, primitivnih i nekritičkih galilejskih seljaka. To je bila publika koja je posvjedočila o Njegovim "čudesima" i slušala njegova učenja.

Evo i priče iz Djela apostolskih, koja potvrđuje kakva je bila razina prosvijećenosti toga doba. Zmija nije ugrizla Pavla (ili je ugrizla, a ovaj nije umro), i narod ga odmah drži bogom:

"Pavao na Malti - ...Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku. Kad su urođenici vidjeli gdje mu životinja visi o ruci, govorili su među sobom: "Ovaj je čovjek zacijelo ubojica: umakao je moru i Pravda mu ne da živjeti." Ali on otrese životinju u vatru i ne bi mu ništa; a oni očekivahu da će oteći i umah se srušiti mrtav. Pošto su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, promijeniše mišljenje te stadoše govoriti da je bog."
Djela 28, 3-8

(Pričica o zmiji je posebno interesantna, jer je poznato da na Malti nema zmija otrovnica, niti postoje ikakvi dokazi da su postojale ikada u prošlosti.)

Rulja proglašava Pavla bogom Hermesom, a Barnabu Zeusom i želi im žrtvovati bikove:
"U Listri je sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe; nikada nije hodao. Čuo je Pavla gdje govori. Pavao ga pronikne pogledom, vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: 'Uspravi se na noge!' On skoči i prohoda. Kad mnoštvo ugleda što učini Pavao, povika likaonski: 'Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!' I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa Predgradskoga dovede pred vrata bikove i vijence te u zajednici s narodom htjede žrtvovati."
Djela 14, 8

Čovjek je imao poteškoće s hodanjem pa je ustao, i odmah Pavla i pratioca proglašavaju Vrhunskim Božanstvima Univerzuma (Zeus i Hermes). Ove dvije priče pokazuju koliko su ljudi toga doba bili spremni povjerovati da bogovi mogu preuzeti ljudski oblik i hodati među njima, te da je mala predstava dovoljna da ih se uvjeri u nečiju božanstvenost. Povjesničari toga vremena zabilježili su mnoge prevarante koji su sakupili tisuće sljedbenika uvjeravajući ih da posjeduju božanske moći.

Iz jedne epizode s Isusom, učenici su shvatili da je Isus rekao da jedan od njih neće nikada umrijeti - postat će besmrtan. No radilo se o nesporazumu. Taj je nesporazum indikativan o stupnju lakovjernosti i praznovjerja koji je bio u glavama apostola. Pogrešno protumačena riječ, i eto besmrtnika među njima.

"Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: 'Gospodine, tko će te to izdati?' Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: 'Gospodine, a što s ovim?' Odgovori mu Isus: 'Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!' Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus mu nije rekao: 'Neće umrijeti', nego: 'Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?'"
Ivan 21, 20

To bi se moglo protumačiti i ovako: Isus je rekao da će taj učenik (voljeni Ivan, koji je bio najmlađi od svih) ostati još uvijek živ, dok se Isus uskoro ne vrati na oblacima u slavi na Sudnji dan.
Pisac "nam tumači" da Isus nije rekao da on neće umrijeti, nego "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?". Drugim riječima, "Ako ja /Isus/ želim da on ostane živ, dok se ne vratim za Sudnji dan, što ti imaš s time?". Pisac je morao to "objasniti", jer bi vjernici kasnije mogli zapitati: "Kako to da je Ivan umro, a Isus se još nije vratio, kako je obećao."
Tako imamo vrlo banalno i neuvjerljivo objašnjenje da je Isus mislio na to da će ga Ivan pričekati dok se ne vrati s puta valjda ili sa šetnje (!?), a apostoli u tome vidjeli proročanstvo o Dolasku.
Budući da je Isus obećao da će neki od njih biti živi dok se On ne vrati, logično je povezati to proročanstvo s mladim Ivanom, i pretpostaviti da će on biti jedan od tih koji će ostati živi. No logika u Bibliji koju obrade teolozi očito nema mjesta.


Petar i Ivan - nepismeni i neuki ljudi iz zabite pokrajine


Djela 4, 13 - "Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu;"
Grčki: /anthropos agrammatos kai idiotes/

Najistaknutiji apostoli su idiotes - neuki.
Povjesničari nam otkrivaju podatak da je između 95 i 97 % ukupnog stanovništva Izraela toga vremena bilo totalno nepismeno. U provincijskim pokrajinama je postotak bio još mnogo gori.

Isus je najvjerojatnije također bio nepismen, a znanje koje je posjedovao bilo je usmeno. Jedino Isusovo "pisanje" je spomenuto u Iv. 8, 6-8 gdje nešto žvrlja po prašini kad treba spasiti ženu od kamenovanja (Bibličari su danas skoro jednodušni da se ovdje radi o naknadnom, vrlo kasnom umetanju. Šteta. Uvijek mi je taj dio bio svijetla točka Isusova karaktera).

Jedini spomen Isusova "čitanja" je Luka 4, 16b-18:
"On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima , na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje."

Gdje tobože "čita/pokazuje" ovo (ništa o slijepcima):
"Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega;"
Izaija 61, 1-2a

Drugim riječima, Isus nije mogao pročitati/pokazati tako nešto u originalnom židovskom spisu.

Isus nije učio vjeronauk?

"Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. Židovi se u čudu pitahu: 'Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?' Nato im Isus odvrati: 'Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim.'"

"I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? Nije li ovo drvodjelja, ...?"
____________
*Gornji navod (idiotai) ujedno dovodi u pitanje autorstvo Petrovih poslanica, jer je njihov autor poznavao grčku i gnostičku filozofiju te pisao na grčkome, za razliku od nepismenog i neukog ribara Petra iz provincije Galileje.

Postoji još razloga zašto Petar nije autor "Petrovih evanđelja":

• Nije bilo sistematskog progona kršćana u Maloj Aziji (današnja Turska) tijekom Petrova života (progoni u Kapadokiji itd. se spominju u poslanicama)
• Najstariji zapisi o kršćanima u Maloj Aziji su iz 90. god. ili više od četvrt stoljeća nakon Petrove smrti (prema tradiciji 64-67).
• Retorično pitanje u I Petrova 3,13 ne može se razumjeti da je postavljeno u Petrovo vrijeme.
• Sofisticirana proza na grčkome i ideje u I Petrovoj nisu mogli poteći od neobrazovanog galilejskog seljaka koji se još brinuo i oko svoje obitelji.

Druga (II.) Petrova poslanica je očiti pseudo-epigraf koji je nastao još kasnije. S time se slaže većina znanstvenika (neki idiotai ne).

Pišući oko 155. naše ere, Justin Martir, glavni crkvenjački apologet 2. stoljeća, držao je apostole nepismenima:
1 Apologija XXXIX "... muškarci, njih 12 na broju, nepismeni, i bez umijeća govora ..."

...-...

Prva kršćanska spaljivanja knjiga - primjer za kasnija stoljeća


"I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka (50.000). Tako se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala."
Djela 19, 18-20

Kakve su to bile "praznovjerne" knjige koje su prvi kršćani po apostolskom nagovoru bacali na lomače?

Budući da je srebrnjak vrijedio oko jedne dnevnice, radi se o vrijednosti spaljenih knjiga od oko milijun dolara!

Sudeći po današnjim crkvenim osudama bezazlenih knjiga poput Harry Pottera, i golemom indeksu zabranjenih knjiga koji je još nedavno bio na snazi, možemo pretpostaviti da su pod pojmom "praznovjernih knjiga", prvobitni fanatični kršćani spaljivali sve što im je došlo pod ruku. Kolike su tone i tone neprocjenjivog znanja, uništile horde vjerskih fanatika i tako zaustavile napredovanje nas ljudi kao cjeline?

Paralelno s tim kršćanskim trendom, biblija, vjerska literatura i bezvrijedne tone teoloških rasprava su bjesomučno umnožavani. Danas se teolozi hvale kako posjeduju zapanjujući broj starih kršćanskih spisa za razliku od knjiga nekršćanskih autora. Propuštaju spomenuti da su ogromno kulturno pisano blago kršćanski fanatici spalili, a svoje papire umnožavali.

"Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu; i spremni smo kazniti svaku nepokornost čim bude savršena vaša pokornost."
2Korinćanima 10, 4
____________
*Interesantno je da se u samoj Bibliji, imenica 'knjiga' spominje oko 160 puta, ali uvijek se radi ISKLJUČIVO o knjigama u sklopu Biblije, a nikad o bilo kakvoj drugoj knjizi. I glagol čitati, odnosi se samo na te knjige. Jedino spominjanje 'drugih knjiga' je na mjestu o spaljivanju tih knjiga, koje je navedeno u tekstu iznad.

Knjiga, tj. zapisano iskustvo koje se prenosi s jednog naraštaja na drugi, jedan je od glavnih temelja naše civilizacije. Prije pojave tiskarskog stroja, kojeg je izumio Gutenberg tek u 15. stoljeću, knjige su nastajale brižnim i mukotrpnim ručnim prepisivanjem. Svaka knjiga bila je rezultat velikog truda i imala golemu vrijednost. U riječi su bila pretočena iskustva mnogih požrtvovnih znanstvenika i umjetnika.

Knjige su jedno od glavnih ljudskih oruđa kojima je čovjek dokazao i produbio vrijednost svoga razuma. Spaliti knjigu oduvijek je značilo i spaliti život onoga koji je uložio svoje vrijeme i trud kako bi svoja iskustva stavio na uporabu budućim generacijama tj. nama koji ovo čitamo. Stoga se radi o zločinu bolesnih umova protiv čovječanstva.


Spaljivanje knjiga kao kršćansko "kulturno" nasljeđe


"Literatura o spaljivanju knjiga je vrlo oskudna, no svi autori se slažu, da je religija uvijek bila glavni razlog namjernog uništavanja knjiga. Posebno povijest zapadnih religija smrdi na taj dim."*
____________
*Arthur Stanley Pease; Clarence A. Forbes, "Books for the Burning," TAPA 67 (1936): 114-25; Fred A. Sochatoff, "Some Remarks of Seneca on Book-Burning," Classical Outlook 16 (1939): 82; Frederick H. Cramer, "Bookburning and Censorship in Ancient Rome: A Chapter from the History of Freedom of Speech," Journal of the History of Ideas 6 (1945): 157-96; Arthur Stanley Pease, "Notes on Book-Burning," in Munera Studiosa, ed. Massey Hamilton Shepherd, Jr. and Sherman Elbridge Johnson. (Cambridge, MA: The Episcopal Theological School, 1946), 145-60.

Unutar kršćanske Crkve, djela ništavanja knjiga shvaćana su, od najranijih dana, kao hvalevrijedan čin vjere, kada bi, recimo, preobraćenik, koji se bavio "okultnim misterijama" ili nekom drugom religijom, a koji se "zapalio za Krista" i odbacio prijašnja vjerovanja, spalio te knjige na javnoj ceremoniji.

Kasnije je isti čin postao oblik religioznog nasilja koji je bio kršćanima logičan način djelovanja protiv neistomišljenika. Čin "svetog nasilja," kao spaljivanje zabranjenih spisa, postao je znak vjernosti svojoj Crkvi i pobožnosti tih revnih ranih kršćana.
Simbol svoje novootkrivene vjere, ubrzo je postao borba protiv vjere drugačijih.

Npr. u Gazi 402 n.e., tek 4 godine nakon nasilnog razaranja većine gradskih hramova što je organizirao biskup Porfirij, desila se još jedna epizoda kršćanskog nasilja, ovaj put na najslavnijem hramu - Zeusa Marnasa. I to je uništeno u vatri za koju je rečeno da je trajala mnogo dana.
Međutim, prije samog uništenja hrama, izvedeno je pretraživanje od doma do doma ne-kršćana. Potraga je našla mnoge kipove "idola", koji su srušeni i spaljeni na lomačama, a ostaci bačeni u septičke jame.
Nađene su i knjige:

"Oni nađoše knjige pune magije, koje su zvali svetima, i na osnovu kojih su izvodili svoje misterije i druge obrede; te su knjige jednake njihovim bogovima."

Mark the Deacon, Vita Porphyrii

Granica između "okultnog", magijskog i "poganskog" postupno je nestajala, posebno u kršćanskim očima.
Nešto malo progona kršćana, prije nego što je kršćanstvo postalo državna religija, nikada nije bilo povezano sa spaljivanjem kršćanskih spisa (osim pod Dioklecijanom).

Kada je Kršćanstvo došlo na vlast u 4. stoljeću, knjige koje nisu odgovarale kršćanskom nauku bile su žestoko uništavane.
Biskup Euzebij (ca. 260-339 n.e.), piše o svom imperatoru Konstantinu I, da je primio od njega pismo gdje isti naređuje oko 331 n.e.

"izradu 50 Biblija u luksuznom izdanju, što će on velikodušno financirati".

Kasnije Euzebij radosno likuje nad progonom onih, koji se nisu slagali s glavnim teološkim naučavanjem Crkve. Imperator odlučuje goniti heretike i spaljivati njihova djela. Euzebij:

Na imperatorov nalog, jazbine tih heretika su razbijene, a divlje zvjeri koje su prebivale u njima (naime, glavni pisci tih bezbožnih nauka) natjerani u bijeg...
Budući da je zakonom bilo naloženo da se pronađu njihove knjige, otkriveni su oni među njima koji su prakticirali zlo i zabranjena umijeća...
Konstantin je naredio i ovo: "... ako se itko nađe da skriva knjige koje je napisao Arije, i odmah ih ne iznese i spali, kazna za to će biti smrt."

Njegov primjer su slijedili svi kršćanski vladari poslije njega, stotine godina koje su slijedile. Hramovi svih suparničkih religija su brutalno i sistematski uništavani, svetinje kidane i činjena najgora "svetogrđa". Uskoro se carskim organima pridružuju i svećenici i redovnici, posebno kada je bila riječ o takozvanim hereticima.

• Oko 363.-364., kršćanski imperator Jovian, naređuje spaljivanje 'poganske' biblioteke u Antiohiji. [1]
• Nastavljajući trend započet u Bibliji, oko 372., kršćanski car Valens (378), kao dio progona heretika, opet naređuje spaljivanje ne-kršćanskih knjiga u Antiohiji. (glavni cilj su bile knjige o čaranju i magiji, ali najviše spaljenih knjiga bilo je uglavnom iz područja umjetnosti i prava). Bojeći se cara, mnoge provincije istočnog carstva spaljivale su svoje knjižnice da izbjegnu njegov gnjev. [2]
• Možda najveći pojedinačni gubitak u klasičnom svijetu bilo je razaranje Aleksandrijske biblioteke. U jedno vrijeme preko 700.000 knjiga, od beletristike do povijesti i filozofije.
  Nije bilo velikih knjižnica koje su kršćani poštedjeli. Do petog stoljeća, mnogi grčko-rimski gradovi su imali knjižnice sa preko 100.000 knjiga. Sve su ih uništili kršćani. Papa Grgur Veliki (540-604) bio je odgovoran za uništenje zadnje kolekcije starijih rimskih djela u gradu. [3]
• Kada su križari osvojili Tripoli 1109., osim klanja poraženih Muslimana, uništili su i Banu Ammar biblioteku, u to vrijeme najznačajniju muslimansku biblioteku na svijetu! Oko 100.000 knjiga tada naprednih muslimanskih nauka bačeno je u vatru. U pljački Konstantinopolisa 1204., zapadni križari su uništili zadnje preživjele kopije klasičnih europskih djela (pa ih imamo sačuvane jedino kod muslimana). [4]
• Inkvizicija je bila jednako odana uništavanju knjiga kao i tamanjenju heretika. Na samo jednom "auto de fe" ("činu vjere") u Salamanki, krajem 15. st., spaljeno je oko 16.000 knjiga. Službeno je objašnjenje bilo da su knjige sadržavale "židovske greške", vještičarstvo i magiju. Nema sumnje da su u vatri završile i mnoge druge vrste knjiga.
  Španjolska inkvizicija je imala i svoj Indeks zabranjenih knjiga. Izdan je 1551. i neprekidno je rastao kako je rasla i literatura koju su oni krstili heretičkom. Osim užasnog gubitka nevinih života, drugi glavni učinak inkvizicije je bio potpuno ukidanje intelektualne raznolikosti. Kako je jedan španjolski suvremenik u progonstvu napisao : "Naša zemlja je postala ... barbarska; tamo nitko ne može napisati ništa kulturno a da ga se ne osumnjiči za herezu, grijeh i židovstvo. Tako je svima učenima u zemlji silom nametnuta tišina." Sljedećih nekoliko stoljeća, dok se ostatak Europe polako budio pod utjecajem Prosvjetiteljstva, Španjolska je ostala stagnirati.
  Uništavanje knjiga je bilo neprekidno. U Granadi, u ranom 16. st., 24.000 knjiga gori na nalog kardinala Himeneza (1436-1517). [5]
• Kršćani se vole hvaliti svojim izmišljenim zaslugama za napredovanje čovječanstva. Tako su tog kardinala Himeneza proglasili "velikim zaštitnikom učenja." [6]
• Paljenja se nisu zaustavila u Europi. Kršćanski misionari su izvozili tu "svetu kulturu" posvuda po svijetu. Zapisi Maja su skoro sasvim uništeni. Razlog zašto tako malo znamo o njima i njihovoj povijesti, uvelike je djelo jednoga čovjeka: biskupa Diego de Landa. [7]
• Zahvaljujući mržnji prema svjetovnim knjigama tijekom razdoblja od tisuću godina, u kršćanskoj Europi nije bilo niti jedne knjižnice koja bi imala više od 10.000 knjiga. Usporedite to s poganskom Aleksandrijom u 4. stoljeću, koja je imala 700.000 knjiga, i muslimanskom Kordobom, u 10. st., koja je imala više od pola milijuna knjiga. [8]

Reference:
1. Forbes, C. "Books for the Burning"Transactions of the American Philological Society 67 (1936): str. 114-25
2. Beckmann, History of Pi: str. 80
Forbes: str. 114-125
3. McCabe, Social Record of Christianity: str. 29,32
Robertson, History of Christianity: str. 176
Johnson, A History of Christianity: str. 246
4. Livingstone, Dictionary of the Church: str. 562
5. Benet, The Reader's Encyclopedia: str. 632
von Hagen, The Ancient Sun Kingdoms of the Americas: str. 220-222
6. McCabe, Social Record of Christianity: str. 33
7. Gilbert, Casting the First Stone: str. 5-6
8. Johnson, History of Christianity: str. 307

"Gdje god netko spaljuje knjige, na kraju će spaljivati i ljude." [Heinrich Heine]

NA VRH STRANICE