Slagalica o Isusu

Earl Doherty - Sklapanje slagalice o Isusu u 12 lakih komada
Slagalica o Isusu


Dobro nam je poznato kako sljedbenici do besvijesti ponavljaju riječi nekog svog vjerskog vođe kojega drže za duhovni autoritet: "On je rekao ovako, On nam je pokazao, Njegov primjer, On je govorio, On je savjetovao..." Ali u kršćanskim spisima prvog stoljeća i dobrog dijela drugoga, takvih zapisa o Isusu Nazarećaninu nema pa nema (niti u kanonskim niti u apokrifnim spisima). O Isusu se govori kao o nekakvoj nebeskoj pojavi Riječi Božje - Logosa koja se obraća svojim "prorocima" u vizijama. Nema konkretnog čovjeka koji je hodao Palestinom niti pozivanja na njegove riječi.

Kako je onda nastao Isus, kako je evoluirao? Earl Doherty na znanstven način objašnjava kako je došlo do toga.

Komad br. 1: Zavjera tišine

Priča iz Evanđelja, sa svojim likom Isusa Nazarećanina, ne može se naći prije evanđelja. U kršćanskim tekstovima ranijim od Marka, uključujući skoro sve novozavjetne poslanice, kao i u mnogim tekstovima iz drugog stoljeća, o objektu kršćanskog vjerovanja nikada se nije govorilo kao konkretnom čovjeku koji je nedavno živio, poučavao, izvodio čudesa, trpio i ubijen od strane vlasti, ili se uzdigao iz groba izvan Jeruzalema. Nema znaka u poslanicama o Mariji ili Josipu, Judi ili Ivanu Krstitelju, nema pripovijetke o rođenju, učenju ili da Isus bira apostole, nema spomena svetih mjesta ili lokaliteta Isusova djelovanja, niti čak brda Kalvarije ili prazne grobnice.

Ta tišina je tako sveopća i tako zbunjujuća da su se pokušaji tumačenja iste pokazali nedovoljnim.

Komad br. 2: Tišina zabilježena diljem svijeta

Prva jasna ne-kršćanska referenca na Isusa kao čovjeka u novijoj povijesti potječe od rimskog historičara Tacita oko 115 n. ere, ali on je jednostavno mogao ponavljati novo razvijena kršćanska vjerovanja u povijesnog Isusa u Rimu u njegovo vrijeme. Nekoliko ranijih židovskih i nekršćanskih pisaca znakovito šute.

"Židovska povijest" od židovskog historičara Flavija, objavljena u 90-tima, sadrži dvije poznate reference o Isusu, ali su neuvjerljive. Prvi odlomak, kako stoji, je opće potvrđen kasniji kršćanski umetak, a pokušaji da se dokaže njegova autentičnost su propali; drugi ulomak također pokazuje znakove kasnijeg kršćanskog uplitanja.

Reference o Isusu u židovskom Talmudu su iskrivljene i dolaze iz tradicije koja je bila zapisana tek u trećem stoljeću i kasnije.

Komad br. 3: Tajna o Kristu koja ga razotkriva

Pavao i drugi raniji pisci govore o božanskom Sinu svoga vjerovanja u terminima duhovnog, nebeskog lika; oni nikada ne identificiraju taj entitet pod nazivom "Krist Isus" (doslovno, "Pomazanik Spasitelj" ili "Spasitelj Mesija") kao čovjeka koji je bio živio i umro u novijoj povijesti. Umjesto toga, kroz zastupstvo Svetoga Duha, Bog je objavio postojanje svoga Sina i ulogu koju je odigrao u božanskom planu, programu za spašavanje.
Ti raniji pisci govore o dugo skrivenoj tajni koja je razotkrivena po prvi puta apostolima poput Pavla, bez ikakva spominjanja povijesnog Isusa koji bi odigrao bilo kakav dio u svome otkrivanju, na taj način ne ostavljajući nikakvo mjesto za konkretnog čovjeka na početku kršćanskog pokreta.

Pavao jasno kaže da je njegovo poznavanje i poruka o Kristu izvedeno iz svetih spisa pod Božjim nadahnućem.

Komad br. 4: Žrtvovanje u duhovnom carstvu

Pavao ne smješta smrt i uskrsnuće Krista na Zemlji ili u povijesti. Prema njemu, raspeće započinje u duhovnom svijetu, u natprirodnoj dimenziji iznad zemlje, na rukama demonskih duhova (za koje se mnogi stručnjaci slažu da je to pravo značenje "vladari ovoga svijeta" u 1Korinćanima 2, 8).
Poslanica Hebrejima smješta Kristovu žrtvu u nebeski hram (pog. 8, 9).
Uzašašće Izaije, kompozitno židovsko-kršćansko djelo s kraja prvog stoljeća, opisuje (9, 13-15) Kristovo raspeće od strane Sotone i njegovih demona u nebeskom svodu (nebeska sfera između Zemlje i Mjeseca).
Znanje o tim događajima je izvedeno iz vidovitih iskustava i iz svetoga pisma, koje je viđeno kao "prozor" u viši duhovni svijet Boga i njegovih djela.

Komad br. 5: Spas u nebeskim sferama

Djelovanje bogova u duhovnom carstvu su bili dio starih pogleda (grčkom i židovskom) višeslojna svijeta, koji su se širili od temeljnog svijeta materije gdje su ljudi živjeli, kroz nekoliko nebeskih sfera nastanjenim različitim božanskim bićima, anđelima i demonima, do najviše razine čistog duha gdje je prebivao vrhunski Bog.

U platonskoj filozofiji (pod čijim je uplivom bila židovska misao), gornji duhovni svijet je bio vječan i savršen, služeći kao model za nesavršen i prolazan materijal svijeta ispod; on je bio "izvorna" zbilja, dostupna intelektu.
Tamo se odigravaju duhovni procesi, sa svojim utjecajem, uključujući spasenje, čovječanstva ispod. Određena "ljudska svojstva" data Kristu (npr., Rimljanima 1, 3) bila su aspekti njegove prirode duha-materije, viši ekvivalent svijetu materije, i često su ovisi o čitanjima svetoga pisma.

Komad br. 6: Svijet spasiteljskih božanstava

Kristove značajke i mitovi su na mnoge načine slični onim grčko-rimskim kultovima spasenja toga vremena, poznatijim kao "religije misterija", od kojih je svaka imala svog vlastitog spasiteljskog boga ili boginju. Većina njih (npr., Dioniz, Mitra, Atis, Izida, Oziris, Horus) su bili dio mita u kojemu je božanstvo moralo svladati smrt na neki način, ili izvesti neki čin, koji bi udijelio kakvu korist i spasenje svojim štovateljima.
Takve aktivnosti su bile projicirane kao da se događaju u gornjem duhovnom kraljevstvu, a ne na Zemlji ili u povijesti. Najviše tih vjerskih obreda imalo je sveti objed (isto tako Pavlova Gospodinova Večera u 1 Korinćanima 11, 23f) i zamišljala mistične odnose između vjernika i boga, slične onome što Pavao govori o Kristu. Rano kršćanstvo je bilo židovska sektaška inačica ovog jako rasprostranjenog sustava vjerovanja, premda sa svojim vlastitim snažnim židovskim značajkama i pozadinom.

Komad br. 7: Posrednički sin

Kršćanski "Sin" također je izraz posvemašnjeg religioznog pojma helenističkog doba, da je krajnji, konačni Bog transcendentalan i ne može imati izravnog kontakta sa svijetom materije. On se mora otkrivati i komunicirati s ljudima kroz posrednu silu, poput "Logosa" iz platonske (grčke) filozofije ili lika "personificirane Mudrosti" židovskog promišljanja; zadnji je nađen u knjigama poput Izreka, Baruh i Mudrost Salomonova.
Na tu silu gledalo se kao emanaciju od Boga, njegovu izvanjsku sliku, zastupstvo koje je pomoglo stvarati i uzdržavati svemir i sada služi kao kanal znanja i odnosa između Boga i svijeta.
Sve te značajke su dio jezika koji su upotrebljavali starokršćanski pisci o njihovom duhovnom "Kristu Isusu", nebeskoj figuri koja je bila židovska sektaška inačica ovih prevladavajućih mitova i uzoraka ideja.

Komad br. 8: Priča o Isusu

Sva evanđelja preuzimaju svoju osnovnu priču o Isusu Nazarećaninu iz jednog izvora: tko god sastavio prvu inačicu Marka.

Matej i Luka su dorada Marka s posebnim, ponajčešće poučnim, dodatnim materijalima, i to je danas gotovo univerzalni znanstveni zaključak, dok mnogi također razmišljaju o tome da je Ivan također izveo svoje okvire za Isusovo djelovanje i smrt iz sinoptičkog izvora.

Tako imamo kršćanski pokret koji obuhvaća pola imperija i cijelo stoljeće, koji je međutim uspio proizvesti samo jednu inačicu događaja koji su se navodno odigrali u njegovu začetku.

Na Djela apostolska, kao povijestan dokaz Isusa i početaka kršćanskog pokreta, ne možemo se osloniti, budući da je tendenciozna kreacija iz drugog stoljeća, ovisi o evanđeljima i dizajnirana su kako bi stvorila sliku kršćanskih izvora koji se mogu svesti na unificirano djelo apostola u Jeruzalemu, koji su bili sljedbenici povijesnog Isusa.
Mnogi stručnjaci sada priznaju da je većina Djela apostolskih čista izmišljotina.

Komad br. 9: Evanđelja kao (fiktivni) "midraš"

Ne samo da evanđelja sadrže osnovne i nepomirljive različitosti u svojim izvješćima o Isusu, ona su napisana u skladu s uobičajenom židovskom praksom poznatom kao 'midraš', koja uključuje preinake i proširenja svetog pisma. To bi moglo značiti prepričavanje starijih biblijskih priča u novim okruženjima.

Na taj način, Markov Isus Nazarećanin je bio oslikan kao novi Mojsije, sa značajkama koje su bile usporedive s pojedinostima iz priče o Mojsiju, (Samsonu, Josipu i drugim pomazanicima Božjima; Pomazanik=Krist op.prev.).
Mnogi detalji su bili oblikovani iz posebnih odlomaka svetog pisma. Priča o Pasiji je mozaik stihova iz Psalama, Izaije i drugih proroka, i u cjelini ona prepričava zajedničku bajku koja se nalazi posvuda u starijim židovskim tekstovima, o patnji i opravdanju Nevinog i Poštenog.

Sasvim je moguće da Marko, barem, nije smjerao sa svojim evanđeljem da predstavi povijesni lik ili konkretne povijesne događaje, i oblikovao ga je za ostvarenje obrednih čitanja za kršćanske službe po židovskom modelu. Liberalni stručnjaci sada smatraju evanđelja "vjerskim dokumentima", a ne preciznim povijesnim izvješćima.

Komad br. 10: Zajednica "Q"

U galilejskim krugovima koji su različiti od onih evangelista (koji su vrlo vjerojatno svi bili u Siriji), židovski pokret sredine prvog stoljeća naviještao je da dolazi Božje Kraljevstvo - vjerovanje koje je proisteklo tijekom vremena iz skupa kazivanja, etičnih i proročkih spisa, sada poznatih kao Q.
Q zajednica je vremenom konačno za sebe smislila lik ljudskog utemeljitelja koji je bio držan za začetnika izreka. Na načine koji još nisu do kraja rasvijetljeni, ovaj lik je unesen u evanđelja o Isusu, a dokument o tim kazivanjima upotrebljavaju Matej i Luka da popune svoje obrade Markova evanđelja.

Neki suvremeni stručnjaci vjeruju da su smjestili "izvornog" Isusa uz korijenje od Q dokumenta, ali detalji Q-a i uzorak evolucije sugeriraju da nije bilo Isusa prisutnog u njegovim ranijim fazama, a ti korijeni ukazuju na grčki stil poduke, poznat kao onaj Cinika, za koji je teško reći potječe od bilo kojeg pojedinca, a ponajmanje židovskog propovjednika Kraljevstva.

Komad br. 11: Buntovnička raznolikost

Pisani dokumenti otkrivaju da je ranokršćanski okoliš prepun zbunjujuće raznovrsnosti zajednica i sekti, rituala i vjerovanja o entitetu Krist/Isus/Mesija/Ješua, od kojih većina pokazuje malo zajedničkih točaka i nedostatak središnjeg autoriteta.

Ono što također nedostaje je bilo kakva ideja o apostolskoj tradiciji koja se može povezati s konkretnim čovjekom i krugom njegovih učenika. Teolozi bi pripisali ovu situaciju mnoštvu različitih reakcija na povijesnog Isusa, ali takav fenomen nije samo nevjerojatan, nego nigdje nije provjeren u samim dokazima.
Umjesto toga, sva ta raznolikost odražava neovisne izraze širih religijskih trendova tog vremena, na temelju očekivanja Kraljevstva Božjeg, i na vjerovanju u posrednu božansku silu koja je objavila znanje o Bogu i stazu prema spasenju. Jedino u evanđeljima, koja su se počela pojavljivati vjerojatno prema završetku prvog stoljeća, mnogi od tih elemenata su prikupljeni i spojeni kako bi napravili složenu figuru Isusa Nazarećanina, stavljenu u midrašku priču o životu, propovijedanju i smrti, smještenu u vrijeme Heroda i Poncije Pilata.

Komad br. 12: Isus postaje povijest

Kako je midraška priroda evanđelja bila izgubljena od kasnijih naraštaja ne-židovskih Kršćana, drugo stoljeće je bilo svjedokom postupnog prilagođivanja evanđelja o Isusu kao povijesnoj osobi, motivirano političkim obzirima u naporima da se uspostavi ortodoksija i središnji autoritet usred obilja ranokršćanskih sekti i vjerovanja.

Tek kod Ignacija Antiohijskog, nakon početka drugog stoljeća, vidimo prve pismene izraze kršćanskih (ne-evanđeoskih) tekstova o vjerovanju da je Isus živio i umro osuđen od Pilata (op.prev.: on je prvi koji spominje Pilata, Josipa, Mariju, iako je odavno bilo onih koji su osporavali "tjelesnog Isusa".), a tek prema sredini stoljeća nalazimo bilo kakvu upoznatost s pisanim evanđeljima u širem kršćanskom svijetu, i njihovo prihvaćanje istih kao povijesnih izvješća.

Mnogi kršćanski apologeti, međutim, čak i u zadnjem dijelu drugog stoljeća, ignoriraju postojanje ljudskog utemeljitelja u svojim predodžbama i obrani vjerovanja. Do godine 200-te, kanon zvaničnih dokumenata je oblikovan, reinterpretiran i prepravljan da bude primijenjen na Isusa iz evanđelja, koji je sada držan za stvarnog, povijesnog čovjeka.
Kršćanstvo je tako steklo novu budućnost temeljenu na golemom nesporazumu iz svoje vlastite prošlosti.

Sklopljena slagalica

Suvremeni kritički raspoloženi stručnjaci su dekonstruirali priču o Isusu, pokušavajući spasiti iz nje nadahnjujućeg mudraca za racionalniju, prosvjećeniju budućnost, i napuštajući žrtvujućeg božanskog Spasitelja arhaične prošlosti.
Neki od njih su skloni dopustiti da Pavlov Krist nije imao ništa s povijesnim čovjekom, dok stavljaju svog novog poučavajućeg Isusa kao samo jedan element u židovsko-helenističkoj sintezi koja je dovela do Kršćanstva.
Mudrac, međutim, vještački je konstrukt, pogrešno iščitan (i onda i sada) šire sektaških izraza toga doba. A spone i linije razvoja između različitih struja koje su stručnjaci stvorili za načiniti svoje scenarije uvjerljivijima, uvelike su nepotvrđene dokazima.

Komadi slagalice o Isusu nikako ne pristaju zajedno, osim ako ne napustimo bilo kakvo očekivanje povijesnog, ljudskog lika.

(Nap.prev.: Ako je istina da se o Isusu tako dobro znalo i bezbroj puta ponavljali podaci o njegovom životu i njegove izreke, čovjek bi očekivao i pokoji rukopis od tog silnog mnoštva znanja o tom čovjeku.
Od toga nema ništa. Kršćanstvo se širilo među ljude kojima je potanko trebalo objasniti što se dogodilo. Bilo je mnogo sekti sa svojim tumačenjima. Nisu svi "napamet znali sve o Isusu". Neki su možda imali pogrešne ideje. To je trebalo ispraviti. Ali ništa od takvih spisa.

Isto tako bismo očekivali konkretna pitanja i rasprave o Isusu: Kako je djelovao, ponašao se u nekoj konkretnoj situaciji, u čemu se sastoji njegova presuda, jesu li Rimljani osudili nevina čovjeka i bezbroj drugog, što bi doveli do konflikata i potrebe da se o tome napiše nešto u poslanicama tipa: to je bilo tako i nema potrebe oko sukobljenih mišljenja. Od svega toga ništa.)

Doherty sumira problem:

Van Voorst-ova (poznati poricatelj da je Isus mit) uvodna rečenica prvog poglavlja je vrijedna komentara: "Isus Nazarećanin je neosporno najutjecajnija osoba u povijesti."
Malo ih je koji bi ovo porekli; pa čak i oni koji dokazuju da je Isus mit, mogli bi se složiti s time, ako bi se riječ "osoba" zamijenila u "figura, lik" budući da bi ostavila otvoreno pitanje je li taj lik, kako je opisan u evanđeljima, stvarno postojao kao povijesna osoba.

Ali komentar vrijedan spomena je ovaj. Sasvim odvojeno od toga koji su vjerski interesi gospodina Van Voorsta (za koje se neću pretvarati da znam) /op.prev. Voorst je teolog i crkveni pastor "Reformirane crkve"/, ova izjava, koju toliki dijele, religiozni i drugi, pokazuje koliko more promjena bi se trebalo dogoditi, koliko šokantna preorjentacija bi bila potrebna, za velik dio svijeta, ako bi se mogla uspostaviti jaka sumnja u samo postojanje te "najutjecajnije osobe u povijesti."
Uopće ne čudi da su se veliki interesi, kako religiozni tako i svjetovni, tradicionalno nagomilali u kampanju protiv te ideje, u borbi koja se vodi noktima i zubima, s prezrivim odbacivanjem same te ideje i onih koji ju iznose.

...-...

Mali izbor nekih stručnjaka koji su dokazivali teoriju prepisivanja kod sastavljanja evanđelja-Novog zavjeta:
  • Ideju nasljeđivanja povijesti iz grčke filozofije i mitova poganskih kultova načeo je teolog i povjesničar Bruno Bauer još u 19. stoljeću.
  • Joseph Campbell, profesor komparativne mitologije i komparativne religije, također je pisao o toj temi - i proširio je.
  • "The God who wasn't there", napisao Robert M. Price, profesor teologije.
  • Arthur Drews, njemački filozof i pisac: "The Christ Myth".
  • John G. Jackson, povjesničar, profesor i pisac, bavio se komparativnom mitologijom i također radio na ovom području.
  • Nešto stariji autor T.W. Doane, "Bible Myths and Their Parallels in Other Religions".
  • Teolog i profesor, čovjek s doktoratom i još k tome vjernik, Samuel Angus, sudili mu za herezu ali ga oslobodili.
  • Prof. Dr. Lutz E. von Padberg, radi na institutu Paderborn u Njemačkoj
  • Alvin Boyd Kuhn - znanstvenik koji se bavio komparativnom religijom, mitologijom i lingvistikom.
  • Jedan teolog - Thomas Harpur, praktičan vjernik, na ovo pitanje gleda sa strane praktičnog vjernika, ali zagovara tezu kopiranja.





"Prvi zakon je da povjesničar nikada ne smije zapisati nešto što je lažno; drugi, da nikada ne smije prikriti istinu; treći, da njegov rad ne smije izazivati sumnje da nekoga favorizira ili da spram nečega ima predrasude."

[Marko Tulije Ciceron]
 

© 200 znanost i biblija | znanost-i-biblija.blogspot.com